Prilikom ispraćaja bilo je posebno dirljivo da uz mnoge kolegice i kolege iz glazbenih krugova je došao i veliki broj njenih bivših učenica i učenika koji su danas aktivni glazbenici, većina glazbeni pedagozi.

Iako je od njenog umirovljenja prošla već 21. godina, te odgojno obrazovne veze su očito duboko u nama i prolaznošću vremena ne gube na važnosti.

Ovdje donosimo eulogij (oproštajni govor) njene bivše učenice mag. dr. phil. Martine Bratić koji nas je na ispraćaju duboko dirnuo. Želim se Martini posebno zahvaliti na velikoj pomoći prilikom osnivanja naše glazbene škole. Ona je mami bila “desna ruka” u tom zahtjevnom i dugotrajnom osnivačkom procesu.

“Danas se opraštamo od profesorice Ivanke Brkanović. Govorim vam kao njezina učenica – i znam da nas ovdje ima mnogo koji smo kroz njezinu učionicu prošli ne samo kao djeca ili polaznici, nego kao ljudi u formiranju. 

Za profesoricu Ivanku nećemo reći da je bila tiha ili samozatajna osoba. Bila je iskričava, brza na misli, energična, ponekad zaigrana, a sasvim sigurno vrlo izravna. Na onaj najpoticajniji mogući način. Iza njezine velike životne i kreativne energije uvijek je stajala vizija – bila je to ponajprije jasna ideja o tome što glazbeno obrazovanje i oblikovanje mlade osobe koja se otisnula u glazbeno stvaralaštvo, može i treba biti. 

Rođena 1939. u Vrbovskom, djetinjstvo joj je obilježio rat i gubitak doma. No iz tih okolnosti ponijela je otpornost i radnu disciplinu koja ju je pratila čitav život. Diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i desetljećima predavala, najduže u Funkcionalnoj glazbenoj školi u Zagrebu. Generacije učenika prošle su kroz njezinu klasu. Mnogi su nastavili studij u Hrvatskoj i inozemstvu, postali profesionalni glazbenici ili stručnjaci u području glazbe, a neki su svoj put uspješno ostvarili u drugim profesijama. No svima nam je zajedničko jedno – Ivanka Brkanović naučila nas je raditi ozbiljno. 

Ona je davala svoje vrijeme velikodušno, te znanje nije mjerila satnicom, nego napretkom učenika. Na njezinim satovima nije bilo površnosti. Ako nešto nije bilo dobro, znali smo. Ako je bilo dobro, znali smo i to – ali nikada bez truda. Znala je prekinuti, ponoviti, uporno inzistirati. No znala je i nasmijati se, ubaciti beskrajno duhovitu opasku, razbiti napetost. Imala je onu rijetku sposobnost da istodobno bude zahtjevna i poticajna. 

Nakon umirovljenja 2005. mnogi bi rekli da je zaslužila mir. Ona je, međutim, odlučila krenuti ispočetka. Godine 2009. pokreće postupak za osnivanje vlastite privatne glazbene škole. Nije to bio jednostavan put – papirologija, dozvole, administracija – sve ono što umara i mlađe ljude. No škola je registrirana 2010.; već sljedeće školske godine započinje s radom osnovna škola, a potom i srednja, te prvi nacionalni program glazbenoga obrazovanja odraslih. Posebno joj je, naime, bilo važno dati priliku onima koji nisu krenuli “na vrijeme”. Često je govorila: „Za glazbu nikada nije prekasno.“ I to nije ostalo na riječima. Do danas je kroz školu prošlo gotovo 300 učenika i polaznika. To je konkretan, opipljiv rezultat njezine upornosti i njezine vizije. 

Od 2013. ravnateljstvo preuzima njezin sin Vedran, a ona je s ponosom pratila kako škola raste i opstaje unatoč brojnim izazovima. Temelj koji je Ivanka Brkanović postavila pokazao se čvrstim. 

Uz svoj pedagoški rad, bila je snažna podrška suprugu Željku u njegovu skladateljskom radu, a svojoj djeci Mirni i Vedranu oslonac na koji su uvijek mogli računati. Posebnu pak nježnost čuvala je za svojega unuka Luku, kojemu je darivala onu toplinu i brižnost kakvu samo bake znaju dati. 

Mi, njezini učenici, pamtimo ju po njezinoj neumornoj energiji koja nas je uvijek poticala da idemo naprijed. Po tome što nije dopuštala da ostanemo na pola puta. I po tome što je vjerovala da se ozbiljan rad i ljubav prema glazbi ne isključuju nego – nadopunjuju. 

Ivanka Brkanović preminula je mirno, 22. veljače 2026., u 87. godini života. 

Ostaje njezina škola. Ostaju njezini učenici. Ostaje trag koji se ne mjeri samo nagradama i titulama, nego ljudima koje je oblikovala i usmjerila ih. 

Hvala vam, profesorice. Na Vašoj posvećenosti i na Vašoj energiji. 
I hvala Vam na tome što ste nam pokazali da se vrijedne stvari grade polako i strpljivo. 
Da se znanje dijeli. 
I da se ljubav prema glazbi ne nameće, nego potiče.
Hvala Vam!”